Nevjerojatna priča o predanosti i radnoj etici

Svi znamo da mentalni sklop najčešće određuje tko će uspjeti, a tko neće. Zbog ogromne konkurencije, današnji se sportaši ne mogu i ne smiju oslanjati samo na talent. Talent sam po sebi nije dovoljan. Iako su nam poznate priče sportaša koji su postigli veliki uspjeh zahvaljujući svom mukotrpnom radu, često ignoriramo činjenicu da iza najvećih sportaša današnjice ne stoji samo talent. Mukotrpni rad koji donosi uspjeh već dugo nije samo iznimka. To je pravilo.

U ovom članku ponuditi ćemo priču jednog američkog kondicijskog trenera imena Rob. Ona se dogodila na samom početku priprema američke košarkaške reprezentacije za Olimpijske igre u Londonu 2012. Glavni lik priče je Kobe Bryant – jedan od rijetkih košarkaša koji se mogu uspoređivati sa najvećim Michael Jordanom.

Priču o nevjerojatnoj radnoj etici Kobe Bryanta donosimo kroz tekst objavljen na Reddit-u. Iako košarkaške teme ne spadaju u područje onoga čime se mi bavimo, sigurni smo da će te priča u nastavku motivirati. Jednostavno, neke stvari su univerzalne i mogu se prenijeti na bilo koje drugo područje pa i na CrossFit, powerlifting, weightlifting ili bodybuilding. Uživajte!

"

… Bilo je oko pola 4 ujutro. Kako sam legao u krevet i lagano počeo tonuti u san, začuo sam mobitel kako zvoni. Bio je Kobe. Nervozno sam se javio.

„Hej, Rob, nadam se da ne smetam.“

„Ne smetaš. Što je bilo Kobe?“

„Baš sam se pitao bi li mi htio pomoći sa kondicijskim treningom, to je sve.“

Provjerio sam koliko je sati. 4:15 ujutro.

„Naravno Kobe, vidimo se u dvorani.“

Trebalo mi je 20 minuta da se spremim i odem iz hotela. Kada sam stigao, otvorio sam vrata i vidio ga na parketu. Samog. Bio je okupan u znoju kao da je upravo plivao. Još nije bilo ni 5 sati.

Radili smo na izdržljivosti slijedećih sat i petnaest minuta. Onda smo otišli do teretane gdje smo napravili razne vježbe snage kroz slijedećih 45 minuta. Nakon toga smo se razišli, a on je otišao još malo šutirati na koš. Ja sam se vratio nazad u hotel i odmah zaspao. Vau!

U 11 sati sam ponovno trebao biti na treningu. Probudio sam se pospan i sa svim nuspojavama nedostatka sna. Hvala ti Kobe! Pojeo sam pecivo i otišao prema dvorani.

Slijedećeg dijela sjećam se vrlo jasno. Svi igrači bili su tamo i osjećali se dobro pred prvu pripremnu utakmicu. LeBron je pričao sa Carmelom ako se dobro sjećam, a trener Krzyzewski je nešto objašnjavao Kevinu Durantu. Na drugom kraju igrališta bio je Kobe koji je vježbao skok šut. Ovako je tekao naš razgovor. Otišao sam do njega, potapšao ga po leđima i rekao: „Dobar trening smo jutros odradili.“

„Ha?“

„Kondicijski trening. Dobro si ga odradio.“

„A, da. Hvala Rob. Hvala na tome.“

„Kada si završio?“

„Završio što?“

„Šutiranja. Kada si otišao iz dvorane?“

„Ah, upravo sada. Htio sam izvesti 800 uspješnih, tako da sam tek sada završio.“

Ostao sam zaprepašten… Tada sam shvatio da nije iznenađenje što je bio toliko dobar prošle sezone. Svaka priča o predanosti, svaki citat koji je izgovorio o puno rada, sve je došlo na svoje mjesto i udarilo me poput vlaka. Sad me ne iznenađuje kada zakucava preko igrača deset godina mlađih od sebe ili to što je početkom ove sezone bio vodeći strijelac lige.

Hvala Vam što ste pročitali i dopustili mi da podijelim svoju priču o Kobe Bryantu.